Kako dan može da bude lep
kada nešto čekam
a ne znam zapravo ni šta
pa mi onako ...
ma prosto treperim u osmehu
čekajući......
ćuteći i ne govoreći nikom
jer zapravo ne znam ni šta bih rekla
i...to ćutanje je nekako slatko
a vreme baš i ne klizi tako glatko
sve nešto zapinje taj sat stari
za otkucaje svoje on baš mnogo i ne mari
i kada dan postaje mat
svetlo se pali, dolaze reči
i čujem njegovih koraka bat
Нема коментара:
Постави коментар